Bazik, 20.07.2008. 

Da nije općina promijenila naziv iz općina "Domaljevac-Šamac" u općina "Domaljevac"? Takav dojam nekako stječem. Ne samo u zadnje vrijeme, ali je to od skora mnogo očitije. Nas u Baziku nitko nije niti pitao kako će nam se općina zvati, niti koji će to biti Dan općine, kao niti bilo što drugo što ima veza sa zajedničkim značajkama voljene nam općine. Ako i jeste netko u ime Bazičana po tim pitanjima dizao ruku, to je što je morao ili možda i htio. Svejedno, jer niti sa dvije ruke ne bi postigao ništa. Da se ostavimo sada onoga što je bilo. Pa da kažemo ono što jeste ili pak ono što očekujemo da će biti. Sve je više slučajeva gdje se javno, da li službeno ili neslužbeno, nebitno, umjesto naziva općine Domaljevac-Šamac sve više ističe naziv općine bez složenice, dakle samo Domaljevac. Nije mi namjera ovdje nabrajati gdje se to sve moglo pročitati niti se zamaram voditi statistiku o tome. Nego ću samo navesti jedan primjer koji je dovoljan da me potakne na pisanje ove kolumne. "Dani općine Domaljevac" tako piše na plakatama s programom obilježavanja dana općine. Očekivao sam da će pisati; Dani općine Domaljevac-Šamac. Ali nije. Zašto nije? Vrag bi ga znao. Mogu samo nagađati. Zapravo, što nam može značiti ono izostavljanje Šamca iz naziva općine? Da li se mi to odričemo bilo kakve veze sa Šamcom ili bolje rečeno sa Bosanskim Šamcom. Kao da je taj Šamac bio i ostao nekomu kost u grlu. Šamac je očito smetnja da imamo svoju općinu. Općinu u kojoj ćemo "mi" imati svoju vlast. Odustati od Šamca znači odustati od Hasića, Tišine, Zasavice, Kornice, S.Slatine i da ne nabrajam, znamo mi dobro što je naše. Odustati od tih sela (pa i sam grad ne smijemo smatrati samo tuđim) u ovom trenutku možemo pravdati višom silom, ali na taj način se odustaje i od tih ljudi. A na to nemamo pravo. Možda će nam taj jadan svijet i oprostiti ali sigurno Bog neće. Ili se "mi" ne bojimo Boga. Tko zna, ništa me ne bi iznenadilo. Dobro je cijenjeni Pejo Gašparević u jednoj svojoj kolumni istaknuo citiram: " Posavski političari na predstojećim izborima (općinskim) trebaju energiju usmjeriti na ulazak u vlast u posavskim općinama koje su po Daytonskom sporazumu pripale Republici Srpskoj, a ne na međusobna trvenja u dvije i pol općine koje su sada u Federaciji BiH.
U politici, treba nagomilavati potencijale i širiti utjecaj, a ne smanjivati ih."
Dakle, složiti ću se sa našim prvim perom i cijenjenim novinarskim imenom: Ime "Šamac" u nazivu općine treba učvrstiti i podebljati  a ne bježati od njega.

Reklamni pano u središtu Domaljevca

Perica Dujmenović

Pitanje je koje sebi, a i drugima Bazičani postavljaju već duže vrijeme. U kakvoj mi državi živimo? Što za nas ovakvo društvo predstavlja? Samo su neka pitanja na koje želimo dati odgovore u ovom dijelu sitea.

Međutim, ta moja šala i nije baš šala. To je naša zbilja. Pitanje je samo trebamo li mi Bazičani utonuti u sivilo tih činjenica. Uzeti takvu situaciju zdravo za gotovo, ili je takvo stanje samo puka koincidencija koja ne treba baš puno da nas tangira.

Uz dužno poštovanje prema žrtvama rata, broj poginulih nije toliki da bi prouzročio takvo stanje. Da podsjetimo iza 2. svjetskog rata imali smo 10 x više žrtava, a nije nam se desilo ovo što nam se sada dešava. Ne treba niti smetnuti s uma činjenicu da su tadašnje žrtve za onu državu bile neprijateljske. Tadašnji bazičani su pripadali vojnoj snazi koja je doživjela poraz. Etiketirano je cijelo selo kao ustaško. I opet smo preživjeli. Dobili smo šansu, da se ponovo vratimo u život. I u tome smo u određenoj mjeri i uspjeli.

Vratimo se na temu. Zašto Bazičani imaju osjećaj da selo nije dio društveno-političke zajednice? Neki iz Bazika sigurno se neće složiti s mojim mišljenjem, ne čudi me, pa Bazičani smo. Čudo bi bilo kada bi isto mislili. No bez obzira na to ja potpisujem ovaj tekst jer odražava moje mišljenje i sigurno mišljenje dijela mještana. Koliko istomišljenika imam u selu, siguran sam većinu. Nevjerni neka me uvjere u suprotno. Oni drugi koji misle drukčije po pravilu i nemaju svoje mišljenje nego ga posuđuju od drugih. Njihovo pravo. No, moja sućut njihovoj pameti. Dakako ima i onih kojima se strahovlada uvukla pod kožu pa se prave da nemaju svoje mišljenje nego se kite tuđim kao svojim. Da ne filozofiram idem obrazložiti svoja stajališta.

Najmanje 90%  Bazičana niti ne zna sadašnji ustroj i organizaciju lokalne uprave i samouprave. Nekada smo imali mjesne zajednice.  Vijeće mjesne zajednice. Predsjednika mjesne zajednice. Što imamo danas? Možda sve to, a možda ništa od toga. Tko bi to sve znao. U ono nedemokratsko vrijeme jednoumlja, sjećam se, kao dječak sudjelovao sam na sjednici ili kako se već ta "priredba" zvala, za izbor predsjednika mjesne zajednice. Koliko je taj čin i takva metoda izbora čelnog čovjeka sela bila demokratska tek je sada jasno. Oličenje demokracije u odnosu na sadašnji poltronizam koji ima elemente diktatorskih režima. Neću u ovom članku suditi radu sadašnjem čelnom čovjeku sela, jer to nije tema ovog članka. Ali neka ne brine imat će i on svojih pet minuta na ovim stranicama. Stvar je u sustavu. Poznato je da je skupina nezadovoljnika pokušala smijeniti čelnika sela, ali je u tomu bila spriječena od vlasti. Dakle, predsjednik mjesne zajednice ne može biti smijenjen bez obzira koliko i kako činio za selo. Ne može niti biti izabran na demokratski način. Njega "dekretom" postavlja načelnik općine i odgovoran je samo njemu, a ne selu. Dakle, on predstavlja načelnika općine, a ne mještane sela. Što je pozadina toga svega. Pa manipuliranje cijelim selom. Rezultati takve manipulacije su vidljivi na svakom koraku. U kontu toga požali mi se neki dan, nešto stariji mještanin sela; Što smo imali prije rata, to imamo i sada. Čak smo neke stvari prije imali a sada nemamo. Dakle idemo unatrag. Ili kako je jedan dosta iskusniji mještanin prozborio: tjeramo kotač povijesti unatrag. Koje su to bile kapitalne investicije prijeratnih 20 godina. Asfalt, struja, telefon, nogometno igralište. A s druge strane pogledajmo kapitalne investicije općine poslije rata. Od nekih 10.000.000 KM investicijskih ulaganja (primjer za 10 godina, jer prosječno za investicije svake godine u proračunu općine se planira oko 1.000.000 KM) Bazik je dobio jedanput 30.000 KM i to za kupovinu jedne kuće u selu (više zbog placa). Čime se još možemo "pohvaliti". Ničim. I ono malo drugoga što je investirano u selu je ili iz donacije ili iz proračuna FBiH. Nepoznata su nam i ulaganja županijske vlade, ako ih je uopće bilo. A nije, jer ne vidimo ništa. Osim ako nije nešto tajno urađeno da nitko ne zna. Nekakva investicija ispod zemlje. Ovo već prelazi u crni humor. Nećemo dalje na taj način.

Postavi li itko pitanje ikada i bilo gdje. Što je s Bazičanima? Imaju li oni svojih potreba? Kako im je sada u ovom "izobilju" i svekolikom progresu? U ratu su nam par puta znali doći da okupimo satniju i pokrpamo crtu gdje je pukla ili gdje je kritično. A mi ko mahniti trči (nekad u onoj državi je bilo za Tita, za narod, za partiju - mada je ova krilatica Bazičanima bila apsolutno strana) spašavaj. Velimo, jedno smo. Sutra će trebati nama pomoć, vratit će nam se. A kada je rat prošao, više nam nitko ne dođe. Više nismo potrebni nikomu. Istek'o nam rok ko jogurtu. Tu i tamo na predizbornim skupovima znaju i doći te se čude i ne vjeruju svojim očima kakva je "klima" kod nas. I tako ponovo za 4 godine kada su novi izbori.

Što Bazik u ovakvoj konstelaciji odnosa može napraviti? Ništa. Majorizirani su u svakom pogledu. Na našem primjeru demokracija je pala na ispitu. Klasična floskula i politička podvala. Teoretičari demokracije ovakvu vladavinu većine nazivaju "tiranija većine". Iz samog naziva pojma ovakve "demokratske" vladavine može se izvući zaključak je li Bazik mjesna zajednica. U našem slučaju većina koristi svoje "demokratsko" pravo bez pardona.

Perica Dujmenović