Telefonski imenik svih obitelji iz Bazika

Na stranici se nalaze i nekoliko brojeva mobitela, kao i neki važniji brojevi telefona.

Kronologija > Razvitak sela kroz povijest. Promjene kroz društvene preobrazbe.

Porijeklo imena > Po čemu je Bazik dobio ime? Što o tome misle Bazičani?

Najvažniji statistički podaci o Baziku i njegovim žiteljima.

Broj rođenih i preminulih Bazičana u ovom stoljeću.

Bazičani, koji to više nisu.

Žrtve II svjetskog rata i Domovinskog rata iz Bazika

Rimokatolički župni ured Grebnice

Svi stanovnici sela Bazik hrvatske nacionalnosti (98%) su deklarativno rimokatolici, mada  velika većina mještana prakticira  u potpunosti nauk vjere. Sveta misa se služi u župnoj crkvi u Grebnicama, svakog dana u 08,00 sati, a nedjeljom i velika pučka misa u 11,00 sati.

<<< naša crkva u Grebnicama

 veća slika

Sv. Jakov Markijski blagdan i patron župe Grebnice.

Dana 28. studenog župa slavi svoj dan. Župa slavi sv. Jakova Markijskog, franjevačkog misionara porijeklom iz Italije koji je hodočastio i ovim našim krajevima, ali i većim dijelom Bosne. Poznata su njegova čudotvorna djela. O tome možete pročitati više ovdje.  A o Jakovu Markijskom pročitajte više ispod

SVETI JAKOV DELLA MARCA, svećenik (1394-1476)

Sveti Jakov Markijski, kao i sv. Bernardin Sienski te sv. Ivan da Capestrano, bijaše veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan Sv. Antuna Padovansko god. 1422. u Firenzi u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što bijaše stalna omiljela tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja sv. Bernardina Sienskog. Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio baš kod stola kad mu stiže od Pape nalog da putuje u Ugarsku. On odmah ustade od stola i pode na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu.

Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano je ostao bez oca pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati "Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio".

Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te smio nositi naslov Ser Domenico. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i san stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda. Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov.

Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sienskom: "Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?" - Bernardin je odgovorio: "Ja ću poći u Regno." Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No nekoliko dana nakon to ga fra Jakov je prosvijetljen doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi Regno; ta riječ u talijanskom znači kraljevstvo. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam "Miserere". A zatim je izjavio: "U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!" I doista je tada umro Bernardin Sienski.

Fra Jakov Markijski bijaše velik pokornik. Velik dio života proveo je i strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje i to kao popudbinu za smrt. Pa ipak je kraj svega toga doživio 80 godina.

Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast je u ono doba veoma cvala pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sienski nazivao onima koji "ispijaju Kristovu krv". Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov je osnivao takozvana brda dobrote Monti di Pieta, gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre.

Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji pripovijeda da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio. Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog - kako je on u poniznosti mislio - lošeg primjera što im je davao. Umirući je molio: "Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!" Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.

Preuzeto sa: http://www.zupa-svkriz.hr/

Kreševo - Par stotina metara iznad Kreševskog naselja Deževice se nalazi vrelo koje po pričama ima veoma čudotvornu moć kod liječenja raznih bolesti. U selo Deževice se može doći sa dvije strane, od Kreševa gdje je udaljeno oko osam kilometara i od Fojnice preko Bakovića i Praja u dužini od oko 17 kilometara. Samo naselje Deževice ima bogatu historijsku prošlost, a nalazi se na oko 900 metara nadmorske visine. Nekada je to bilo mjesto poznato kao rudarsko nalazište srebra i drugih ruda. Prvi put se po pisanim izvorima Deževice spominju 1403. godine, a u srednjem vijeku je tu bila varoš. U Deževicama je bila carina i boravište dubrovačkih trgovaca. Prije proteklog rata Deževice su brojale oko 280 stanovnika, danas tu živi 80 povratnika katolika. Deževice su poznate od davnina i po čudotvornoj moći vode vrela svetog Jakova Markijskog.

Za ovo vrelo sv. Jakova i njegovu veliku moć liječenja raznih bolesti vezano je više priča. Jednu od njih nam je ispričao i 54 godišnji Ivica Barešić - Pavo iz Deževica: "Čuo sam od starijih ljudi da je tu iz Italije došao kao vikar fra Jakov Markijski. Bio je mala rasta i kad bi držao misu popeo bi se na jedan stolčić. Jednom padne sa stolića jer se slomila noga od tronošca. Tada je kažu prokleo onog ko ju je tako slabo napravio misleći da mu je to namjerno napravljeno, da onaj ko je to napravio bude slijep i sve njegovo. Mladić koji je stolčić napravio se uskoro oženi i svih desetoro djece koje je imao rode se slijepa. Krene jednog dana tražiti tog svetog Jakova koji je otišao u Italiju. Sretne ga i on mu kaže da djecu umije na tom vrelu vode u Deževicama. Tako i uradi i sva djeca progledaju, i od tada ljudi iz raznih krajeva dolaze i traže lijeka za razne bolesti.

Zanimljivu priču o ljekovitosti vode sa vrela sv. Jakova nam je ispričao najstariji stanovnik Deževica 82-godišnji penzioner Franjo Čavara, koji živi punih 60 godina u braku sa suprugom Anđom. Franjo priča: "Davne 1400 i neke godine u Deževice je došao iz Italije vikar Bosanske vikarije fra Jakov Markijski. Ovdje su živjeli franjevci. Navodno je fra Jakov živio u pećini i da je blagoslovio vrelo. Tu je zavjetno mjesto i iza mladog mjeseca za mladu nedjelju tu dolaze ljudi da se zavjetuju. Umivanjem sa vodom sa vrela sv. Jakova mnogi su se izliječili od raznih kožnih bolesti. Voda je u spilji, niti se vidi da otječe ni da izvire. Uvijek je isti nivo. Dolaze ljudi sa svih strana umivaju se i nose vodu da se okupaju. Nivo vode ostaje uvijek isti. Dolaze ljudi svih nacionalnosti i mnogima je pomoglo. Muslimani kažu da je najbolje doći prije izlaska sunca na to vrelo. Odatle je sv. Jakov otišao u Posavinu i u jednom mjestu dok je govorio misu, blizu je bila močvara, a žabe kreketale i smetale mu dok je govorio misu. On je u jednom momentu kazao tišina i od tada se to mjesto čujem i dan danas zove Tišina priča nam Franjo.

Preuzeto sa: http://www.fojnica.ba/

SPASOVO - UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO  blagoslov u Baziku